U nastavku slijedi opis atmosfere u vagonu.
Upadam ja u kupe, bacim torbu na policu i sjednem. Do mene sjedi dedo,ko iz filma, francuska kapica na glavi. Ostatak ekipe ljudi na povratku s posla. Umorni, vrućina ubija, nema dosta sjedećih mjesta. Prepustim svoje, uzmem aparat i na hodnik. I raspali. Slikam sve redom pa šta uspije. Brine me baterija nakon fotosešna po Sarajevu. Stižemo u Pazarić, prolazno vrijeme 30 min (vidjet će se sutra na fotki). Slikam dalje, kondukter i ekipica mu sugovornika čini mi se malo me čudno gledaju al bez komentara. Zelenilo,cesta, pokošene livade, uredni stogovi, jednom rječju Ljepota! I evo nas u Raštelici. E tu sad do izražaja dolazi poslovična bosanska neposrednost i dobronamjerni zafrkantski duh: Na stanici otpravnik i ćuko (vučjak). Ja s aparatom na gotovs. Iz kupea do mog na to će jedan veseljak: " Slikaj ih obojicu, ionako imaju istu stručnu spremu!" " Pa nemojte tako" odvraćam. U kupeu opći smijeh. Ja se derem prometniku jel ga mogu slobodno slikat, on klima glavom i fućka ćuki da se okrene. Ćuko ni trc. Nije ga zanimala karijera fotomodela. Na izlasku iz stanice onaj šaljivdžija mi prilazi i kaže da također radi na željeznici, prometnik mu je kolega. Upućuje me da su stanice koje slijede na desnoj strani pa ih moram slikat iz kupea. Zahvaljujem i ulazim u svoj kupe. Ostao samo dedo. Pita me jesam li novinarka. Sad ja
jelte. Nisam reko, samo želim slike za uspomenu. Šaljvdžija izlazi na Bradini, mahanje
. Sjednem malo da poljudujem s dedom. On mi veli da mu smeta propuh. Nema dakle slikanja osim u stanicama i kad vlak uspori. Ipak tu i tamo malo otvorim prozor da okinem koju- dedo se baca, doslovno, na drugu stranu kupea da ga ne propuše.
Vijadukti........ Dedo me ispita do devetog koljena, a onda počne priču o svojim gastarbajterskim dogodovštinama iz vlaka. Glavni i jedini likovi on i plavuša iz Zagreba. Brk mu se smije, eh mladosti........... Ja nervozno virim kroz prozor i slušam. Nisam ga slikala, bilo mi neugodno pitat, sad mi je žao. Vraća se s pregleda iz Sarajeva doma u Konjic. Ja ću nastavit busom za Mostar, objašnjava mi kako doći do busne stanice. Dogovaramo strategiju prijevoza do iste jer oboje imamo prtljagu. Promiču Brđani. I Tito. Slikam nasumce, valjda će dedo preživjet. Fotke su mi se u međuvremenu totalno pobrkale tako da ne zamjerite što ih neću postavit kronološi. Al nije ni bitno, bitna je Ljepota! Stanica Grad. Stanica Ovčari, natpisa na zgradi bez. Dovikujem primjedbu prometniku, ko zna šta je čovjek pomislio. Skidam prtljagu sa prečki i već je Konjic! Nas par preostalih putnika izlazimo, inače nigdje žive duše. Slikam stanicu sa ulaza. Dedo se baca u potragu za taksijem. Ništa. Ljubazna gospođa iz kioska nas upućuje na čovjeka koji će nas razvesti, dedu kući, mene s torbama do busne stanice. Iskrcamo dedu, čovjek me proveze po gradu. Kava u kafiću uz Neretvu (nizak vodostaj). Mjerkam udaljenost stare ćuprije i mogućnost da dođem do nje s torbama. Nema šanse! Kompromisno, odlazim na novi most i s njega slikam ćupriju. Hoću još jednu, e ne može, kartica puna.Nailazi stariji gospodin i interesira se za sliku. Pokažem mu. Pita odakle sam, čudi se što putujem sama. Predstavlja se, veli zaradio penziju u tvornici oružja. Žena mu iz Sl. Broda. Žao mu što odmah produžujem za Mostar, on bi meni pokazao čitavu okolicu, ponosni lokalpatriot. Pozdravljamo se.Odlazim na stanicu i čekam bus iz Sa. Polako se već mrači. Oko nas Bitovnja, Čabulja i Čvrsnica. Stiže bus. Poslije Jablanice čudo! Velika, srebrna i mirna pruga vode. Kako s drugog svijeta. Nos priljepljen za staklo....