Željezničko-planinarska avantura iz davne 1971.

[Stanley]

Malo sam razmišljao bih li ili ne bih ovo uopće stavljao na forume, prije svega iz razloga jer nemam ni jednu fotografiju željezničke tematike. No, prevladao je osjećaj potrebe da se i ovaj doživljaj podijeli s vama. Tim prije jer sam ovih dana konačno dobio neke stare slike i dao ih skenirati, a upravo pripremamo susret jednog društva duboko iz prošlog stoljeća što je izvan ove priče.
U mladosti sam dugo bio u izviđačima (1961.-1973.). Bili smo sjajno društvo i veliki prijatelji, puno smo se družili, a s mnogima se vidim, čujem ili bar dopisujem i danas.
S obzirom da smo se od Zagreba do Foče dovezli vlakom, od toga dobar dio puta legendarnim Ćirom (nekada austrougarska Istočna željeznica - Ostbahn), neka ovo ipak ide u putopise pa koga zanima neka čita, koga ne zanima taj neka si potraži prikladnije teme.
Napominjem da naše slike potječu iz ruskog fotoaparata (čitaj šklopocije) Smena 8, s vremenom su i ''abšisale'', pa su takve kakve jesu. A dijaloge koje ćete čitati rekonstruiram otprilike.

LUDA IDEJA

Jednog popodneva neposredno pred praznik 1. svibnja/maja 1971. godine kod mene se sastalo malo društvo: Čangi, Gro, Pap, Pedro i ja. Razglabali smo o svemu i svačemu, a onda je netko predložio da odemo nekamo za Prvi maj. To je bila buba u uho. Prvo pitanje - što s curama (tko je imao) - riješili smo odmah: neka se strpe dok se ne vratimo. Na početku se kao odredište spominjao Klek, no tamo smo već bili više puta. I onda je netko izvalio: - A da odemo na Sutjesku?
Prva reakcija bila je: - Sutjeska? Jesi ti normalan, jel znaš gdje je to i koliko nam treba do tamo? - Od nas petorice samo smo Gro i ja koliko-toliko poznavali teren kojim bi se trebali kretati, jer smo ga prešli s izviđačima 1968. godine.
Nakon kratke rasprave dogovoreno je: idemo, pa što bude! Itinerer: Zagreb - Sarajevo (vlakom normalnog kolosjeka), Sarajevo - Ustiprača - Foča (Ćirom), Foča - Šćepan Polje (autobusom), Šćepan Polje - Tjentište (pješice preko planinskog platoa Vučevo), Tjentište - Foča (autobusom), Foča - Ustiprača - Sarajevo (Ćirom) i Sarajevo - Zagreb (vlakom normalnog kolosjeka). Noćenja: Šćepan Polje, Vučevo (Hadžića Ravan) i Tjentište.
Dogovor smo završili na brzaka. Krećemo sutra navečer. Dogovorena je logistika i podijeljena su zaduženja - tko će preuzeti šator, tko će kupiti prijevozne karte, koliko kupujemo kruha, konzervi i drugih namirnica…
Probajte zamisliti u kakvu smo se avanturu - doslovce preko noći - upustili nas petorica mladića, pa gotovo bih rekao i dječaka. Ja sam sa svoje 22 godine bio najstariji, dok je najmlađi Čangi imao tek 15 godina. I odvažili smo se na put od cca 1.400 km u oba smjera, ne računajući dva dana hoda planinskim stazama po jednom od najpustijih i najsurovijih - ali i najljepših - terena u bivšoj državi.

VLAKOM ZAGREB - SARAJEVO - USTIPRAČA - FOČA

Na večer 29. travnja ukrcali smo se u izvanredni brzi vlak Zagreb - Sarajevo. Bio je sastavljen od posuđenih vagona DB i to onih za lokalni promet s tri osovine. Dakle, njemačka varijanta naših Baat. Unatoč ne baš udobnim sjedištima i popriličnoj gužvi uspjeli smo malo ubiti oko. Uostalom, navikli smo naspavati se i u puno gorim uvjetima.
Po jutarnjem dolasku u Sarajevo - sjećam se da je bio lijep dan - odmah smo se uputili na obližnji kolodvor uskotračne pruge gdje je već bio postavljen vlak za Višegrad. Na čelu vlaka, na moje blago razočaranje, nije bila parnjača već dizelka JŽ 740 (mislim da su bile dvije).
Gotovo cijelo putovanje do Ustiprače bili smo na prozorima, a ja pogotovo. Pa bila bi božja grehota propustiti ovu legendarnu prugu (iako sam se vozio na istoj relaciji i 1968.) koja je prolazila kroz prekrasne krajeve Istočne Bosne. Već pred polazak načičkali smo se na prozore u hodniku vagona i promatrali grad za vrijeme uspona prema Bistriku.
Tu sam zamalo ostao bez oka, kao i moj prijatelj Čangi, a možda bi i gore prošli. Naime, negdje na Grbavici neka klinčadija zabavljala se bacanjem kamenja na vlak (nažalost i danas popularan ''sport''), a jedan kamen prošišao je između naših glava i tresnuo o vrata kupea. Ni danas mi nije jasno kako nije pogodio ni jednoga od nas, zaista smo imali ludu sreću.
Gledali smo s prozora kanjon Miljacke, Pale i planinu Romaniju, a zatim je pruga prešla najvišu kotu i počeli smo se spuštati prema Stambulčiću i dolini rijeke Prače. Tu rijeka pravi kanjon kroz koji prolazi trasa pruge. U kolodvoru Banja Stijena, koji je bio praktično usječen u kanjon, čekali smo križanje s putničkim vlakom iz suprotnog smjera koji su vukle dvije parnjače (različitig tipa, mislim JŽ 83 i JŽ 85).
U Ustiprači smo presjeli na vlak za Foču. Trasa ove pruge išla je obalom Drine i nije mi se činila tako atraktivnom kao dio od Sarajeva do Ustiprače. U Foču smo stigli rano popodne i doživjeli prvu nepriliku. Cilj nam je bio Šćepan Polje, do kojeg cestom ima 23 km, ali nas nisu pustili u autobus jer je već bio prepun. A idući vozi sutradan ujutro. I što sad?
Ako smo željeli ostvariti vremenski plan, a jesmo, morali smo idućeg jutra - i to rano - krenuti na uspon iz Šćepan Polja na Vučevo. Ništa drugo nije dolazilo u obzir. Stoga smo se uputili pješice cestom, pa kad stignemo - stignemo. Cesta je bila makadamska, a promet vrlo slab. Već se bilo smračilo kad se pojavio spas - ljubazni čovjek u ruskom džipu GAZ 69, koji nas je odvezao do Šćepan Polja.
Tu smo, usred ničega osim nekoliko seoskih kuća, morali prenoćiti. Pokucali smo na vrata jedne kuće u kojoj je gorjelo svjetlo, kako bi zamolili da u dvorištu podignemo šator. Nismo imali volje po mraku tražiti prikladni teren u potpunoj divljini. Baba koja nam je otvorila vrata očito je imala smisla za biznis jer nas je pozvala u kuću, udomila nas na drvenom podu neke sobe gdje je već spavao muški lik (koji je cijelu noć kašljao kao tuberan) i sve to nam još i naplatila, doduše neki simbolični iznos. A mi smo bili zadovoljni što smo se koliko-toliko naspavali i što nismo pokupili buhe.

Buđenje u Šćepan Polju:



VUČEVO, HADŽIĆA RAVAN I DRAGOŠ SEDLO

Za početak nekoliko zemljopisnih podataka. Šćepan Polje je malo naselje u Crnoj Gori, neposredno uz granicu BiH (danas je tamo granični prijelaz). Kod Šćepan Polja sastaju se rijeke Piva i Tara, koje - sjedinjene - dalje čine tok rijeke Drine. Od Šćepan Polja vodi pješačka staza na Vučevo, koju koriste samo pastiri, planinari i poneki luđak poput nas petorice.
Vučevo je planinski plato omeđen rijekama Drina, Piva i Sutjeska, te planinskim masivom Maglića. Nad rijekama tvori kanjone visine 1.000 - 1.200 m. To veliko područje nema stalnih naselja, već samo takozvane katune (privremena naselja za pastire). Vučevo je, osim ljetnjih mjeseci, uglavnom pokriveno maglom i oblacima gdje se čuje samo zavijanje vukova, pa je po tome dobilo i ime.
Iznad Šćepan Polja, s lijeve obale Pive, uzdiže se golema klisura uz koju vodi cik-cak staza na Vučevo. Prosječno vrijeme za penjanje na planinski plato je oko 6 sati, a nama je trebalo oko 8 sati.

Prelazak preko visećeg mosta na Pivi:



Rano ujutro 1. svibnja krenuli smo na najteži dio naših putešestvija - uspon na Vučevo. Prešli smo preko visećeg mosta iznad Pive i zaputili se uzbrdo. Gro i ja poznavali smo stazu i znali smo kakvo iskušenje nas čeka, Pap i Pedro su strpljivo išli za nama, a jedino je najmlađi Čangi počeo kukati: - A u qrac, zakaj nisam ostal u Zagrebu!? Bilo bi mi bolje da sam otišel na sudar! - I tome slično i tako nekoliko sati…
Dragi moj, kasno ti je za kajanje. Zbog Čangija se uspon malo oduljio, ali smo se na plato Vučeva popeli u pristojno vrijeme. Gore, na rubu kanjona, mogli smo uživati u prekrasnom pogledu na planine Ljubišnja, Bioč, Maglić i Volujak. Negdje oko katuna Koritnik naišli smo na ''rasputnicu'', pa smo se Gro i ja (jedini koji smo već prolazili ovuda 1968.) stali nadmudrivati treba li ići lijevo ili desno jer nije bilo nikakvog putokaza. Prihvatili smo njegov prijedlog i to se pokazalo dobrim izborom.
Već je bio sumrak i počeli smo razmišljati gdje bi razapeli šator, kad se pred nama ukazao planinarski dom na lokaciji zvanoj Hadžića Ravan. Šator je šator no krevet je krevet, pa smo odlučili pokucati na vrata. Iznutra nam se javilo veselo društvo nekih planinara iz Foče, koji su nas pozvali da uđemo i to kroz prozor jer su vrata bila zaključana. I tako smo prespavali još jednu noć u relativno udobnom smještaju.
Idućeg dana kretali smo se lagano i opušteno kroz Vučevo prema Tjentištu. Za vrijeme hoda znali smo se istodobno susresti s tri godišnja doba: zimom (ostaci snijega), proljećem (visibabe na metar-dva od snijega) i ljetom (hodali smo u košuljama zavrnutih rukava). No planinska klima je varljiva, pa smo morali svaki čas mijenjati odjeću. Oblačili smo se i svlačili prema potrebi, stavljali na sebe ili skidali šatorska krila, pržili se na suncu ili se pokrivali pred naglim pljuskom snijega.
Dragoš-sedlo je lokacija neposredno iznad doline Sutjeske, odakle se pruža fantastičan pogled na prašumu Perućica i slap istoimene rječice. Ujedno se pruža pogled i na Tjentište, krajnje odredište našeg putovanja. Već izdaleka tj. odozgora vidjeli smo da u Tjentištu i oko njega vlada gužva. Ljude nismo mogli vidjeti, ali smo uočili gomilu autobusa. Bila je to karavana mladih iz općine Novo Sarajevo, s kojom će nas sudbina neočekivano udružiti.
U Tjentište smo se spustili stazom kroz šumu Ravno Borje, praćeni izmjenom sunca, kiše i povremenih pljuskova snijega.

Tri slike s Vučeva:

[Stanley]

SVE JE DOBRO ŠTO SE S IBROM SVRŠI

Spuštanjem u Tjentište završena je druga faza našeg puta. Tu smo namjeravali prespavati u šatoru, idućeg dana malo prolunjati okolišem, a dan nakon toga krenuti natrag za Foču - Sarajevo - Zagreb. I onda se dogodilo nešto što ni u snu ne bi očekivali.
Dok smo sjedili na terasi kafića oko nas se motao jedan potpukovnik JNA i mjerkao nas naročitim pogledom. Onda nam je pristupio i pitao nas: - Momci, vi ste izviđači? - Potvrdili smo. Pitao nas je odakle smo, a kad smo rekli da smo iz Zagreba zinuo je od čuda. Zatim je pitao kojim smo prijevoznim sredstvom došli, a kad smo mu objasnili da smo dopješačili od Šćepan Polja preko Vučeva naprosto se raspametio od oduševljenja. Onda nam se predstavio i ispalo je da smo u neku ruku znanci: - Ja sam Ibro Emrić, koji vas je hranio 1968. godine. A da nije koji od vas podigao onaj spomenik prvoj žrtvi prehrane?
Naime, 1968. na Tjentištu je održana smotra Saveza izviđača Jugoslavije. Bilo nas je na tisuće, a hranu nam je pripremala vojska u poljskim kuhinjama. Glavni logističar (intedant) bio je taj isti Ibro Emrić. Koliko smo bili oduševljeni menijem govori zgoda da su neki fakini napravili provizorni spomenik i na njemu napisali: prvoj žrtvi prehrane. A neki general, vidjevši ''spomenik'', našalio se: - E moj Ibro, pazi da ti ne budeš ta prva žrtva!
Tako je završio naš prvi susret. Malo smo šetali, brbljali, usput zgazili čizmama malog poskoka koji plazio po šetalištu, kad evo opet našeg Ibre: - Momci, a gdje vi noćite? - Rekli smo da ćemo negdje podići šator. - Ne dolazi u obzir! - bio je odrešit. - Sad ćete vi samnom, netko vas želi upoznati.
Pa nas je odveo u hotel, u neki salon, gdje nas je dočekao glavom predsjednik općine Novo Sarajevo okružen brojnom svitom. - Dakle vi ste ti momci koji ste došli čak iz Zagreba i to pješice od Šćepan Polja. A ovim mojim Sarajlijama ne da se prošetati ni do kosturnice, nego samo vise po šankovima - potužio se i zapovijedio: - E, odsada ste naši gosti! - Pa nam je rekao da ćemo imati najbolji smještaj u hotelu, hranu i prijevoz do Sarajeva, sve o trošku općine Novo Sarajevo.
Mi smo se pogledavali u čudu, jer takvu počast zaista nismo očekivali. I što sad? Problem je bio u tome što bi morali ostati dulje, a Pap i Pedro bi izostali s posla dan-dva. No takva ponuda se ne odbija, pa su ova dvojica odlučila riskirati (nije bilo nikakvih posljedica). I tako smo se smjestili kraljevski udobno, a ispalo je da smo šator badava vukli jer ga cijelim putem nismo stigli ni raspakirati. A koliko nam je jada zadao, naročito pri usponu na Vučevo… Nosili smo ga na smjenu, a onaj tko ga je uprtio kleo je i sunce i sunčevu majku.
Iz tog produljenog boravka na Tjentištu sjećam se da smo bili među počasnim gostima na nekom primanju, a čini mi se da je tu bio i sarajevski gradonačelnik plus brojna svita. Uglavnom, bilo je društva, ića i pića.

Nekoliko slika s Tjentišta. Na ovoj sam ja prvi slijeva:






U Sarajevo smo se dovezli jednim od autobusa one karavane mladih. Unatoč kraljevskom tretmanu od strane gostoljubivih Sarajlija meni je bilo pomalo žao što se nismo vraćali vlakom. Prema prvobitnom planu i redu vožnje trebali smo se ukrcati u šinobus JŽ 802, što bi bio doživljaj za sebe. Nažalost, u svom railfanovskom životopisu ostao sam uskraćen za takvo iskustvo.
U Zagreb smo se vratili brzim vlakom noću 4./5. svibnja. Iz tog putovanja pamtim da je bila velika gužva (mi smo srećom uspjeli ugrabiti mjesta u odjeljku). Negdje između Siska i Zagreba uhvatila me potreba za ispuštanjem viška tekućine, pa sam krenuo na WC. Povukao sam ručicu za otvaranje vrata odjeljka, ali ni makac. Onda sam povukao malo jače, otvorio vrata i iz hodnika se čula nekakva buka. Kad sam izašao imao sam što vidjeti. Na podu je ležala neka žena, gledala me prijekorno i rekla (ovo prenosim doslovce): - Što nis' kuco, jebo ga ti?!
I tako smo, prepuni dojmova, stigli u Zagreb.

Na kraju, evo kako je cijelo putovanje svojedobno grafički prikazao nepoznati umjetnik u svojem privatnom albumu:



Svršetak

[stjepan]

Lijepo i zanimljivo
Više od same priče me impresionira da @Stanley sa takvom lakoćom navodi podatke kao što su datumi,serije vagona,lokomotiva,krajeve...i to ne samo u ovom putopisu... kapa dole,svaka čast!!!

Pozdrav!

[gc]

Odlicno Stanley