Napolju je 40 stepeni i sunce je pržilo kroz staklo, tako da smo počeli zavese da navlačimo po vagonu:
Ja odlazim do vagon restorana na ručak:
Jelovnik. Ja sam potamanio jednu pristojnu bečku šniclu. Bio sam veoma gladan, tako da se nisam setio da slikam jelo, već sam odmah prionuo na posao.
Klima u vagon restoranu se mučila na 40 stepeni, i bilo je dosta neprijatno, ali izdržljivo. Međutim kad sam prošao kroz veoma rashlađene češke vagone, shvatio sam da je u našem vagonu klima potpuno riknula. Mađarski kondukter je pokušavao da namesti, međutim svaki put krene da duva na 20-30 sekundi i onda stana. Razmišljam da li da se prebacim u češki vagon, ali uskoro stižemo u Kelebiju te odluku odlažem posle granične kontrole. U Kelebiji se susrećemo sa vozom 342 "Ivo Andrić" Beograd - Budimpešta:
Nakon granične kontrole u Kelebiji stižemo u Suboticu. Voz staje pre stanice dok se obavi granična kontrola. Prvi kontakt sa domovinom posle mesec dana:
Sa graničnom kontrolom ulazi i mehaničar koji nas uverava da će namestiti klimu i pritom gunđa na Mađare za koje kaže da ne znaju da podese klimu. I odista, klima je počela da radi, ali posle par minuta staje. U tom trenutku granična kontrola se završava, voz se pomera par desetina metara, a ja, 2 Poljakinje i još par putnika trčimo u susedni češki vagon kako bi zauzeli mesta pre nego što se voz zaustavi i putnici iz Subotice počnu da ulaze. Na kraju su se svi smestili u dva klimatizovana češka vagona, što po kupeima, što po hodnicima, dok su naš u kome nije klima radila i češki bez klime bili potpuno prazni zbog nesnosne vrućine. Voz kreće iz Subotice i primećujem da klima više ne duva ispod prozora gde je duvala do malo pre, već samo se oseti neki lagani vazduh kod vrata od kupea, ali se temperatura postepeno diže. Ulazi kondukter i pitam ga zašto ne radi klima. On mi kaže da radi, oseća da duva po vratu. Na moju konstataciju da je do malo pre duvala ispod prozora, on mi drsko odgovara da ako mi nešto smeta, mogu slobodno da idem u vagon pored koji je prazan (iz kog smo pretodno svi pobegli). Posle pređenih više od 18 hiljada kilometara, moram da priznam da su mi ubedljivo najgori delovi puta bili oni kroz Srbiju, u odlasku (spavaća kola u katastrofalnom stanju i brava od merdevina) i ovaj deo u povratku. Na kraju, u Beograd stižemo sa oko pristojnih pola sata zakašnjenja.
Ovo je kraj ovog putopisa (ili bolje reći večnopisa). Nadam se da ste uživali i da vas nisam mnogo udavio dužinom i da će ostali večnopisi biti završeni uskoro.
Dulevoz, John_st, Politikolog?