11.000 km po Evropi
Posted: Sun Dec 22, 2013 11:14 pm
Ovojulsko/ovosrpanjsko vozikanje po EU, za razliku od prethodnih, bješe prošireno porodično - rodbinsko.
Iz toga proizlazi da je umjesto nas 3 bilo nas 5.
To će reći: ja, žena mi, potomčica naša te dva brata ženina, stariji i mlađi (iz čega se da zaključiti da nisu istovremeni blizanci).
Malo je falilo da nas bude 6 al eto, nije.
Razlozi uvećanja broja putnika bjehu, njiova zainteresovanost (s jedne strane) i zatvaranje finansijske konstrukcije (s druge strane).
Biva - što više ljudi iđe, to manje para isparava po pojedincu. (Tako bar kažu, što se vožnje tiče)
Kako sam već bivao na nekim mjestima đe navedena dvojica nisu, prođoh kroz neka nanovo, njiha radi zbog (a i ni meni ne bi mrsko).
Šta je bio cilj?
Da se ide.
Plan?
Postojao u vidu nacrta prijedloga za pokretanje postupka.
To se sad rekne: bila vizija da se izvrši misija - "Pređi što više za vremena što manje."
Za tako nešto, uz toliko nas, moje prometalo (na slici desno), iako je SW (station wagon oliti karavan) od 4,2 m bješe premalehno te sam rentakarisao ovo od 5,2 m s 1 + 8 sicova (na slici lijevo).
Rabljeni namještaj nismo uzeli jer nije bijo uračunat u 880 E za 20-ak dejsova.
A kako je to počelo (u dan svoje nužnosti)?
Kasno noćom, iz Travnika za Bihać, pa se smandrljao u Senj, opičio za Bakarac (gdje sam po višedesetljetnoj navici - navike su čudo) trgno edno kraće spienje, pa kroz Rijeku, pa presjekao Istru i komadić Slovenije do Trstijusa a sve da bih onda vako:
Sve je to kroz ex Yu i Italiju, meni vakom kaki sam, uobičajeno pičenje s ciljem da se stigne do (meni) bitnih lokaliteta. Zato nisam ni skido poklopac s objektiva do bitne tačke od koje počinje prava stvar.
Bitna tačka je:
Pošto mi nije prvi put (tuda sam već išao nizastrmo) poželjeh da prođem i uzastrmo. Npr. zbog ove krivine tj. serpentine u tunelu:
Ma nisam ja njega skino (poklopac od objektiva) do vrha a vrh je Plocken Pass.
Fale mi one dvi tačke na "o" al' niko nije savršen.
Tamo se može pravo pa dolje.
A može pravo-lijevo u istom nivoju. Meščini da sam kasnije spičio nizbrdo. Valjda zaključujući da ako si se penjo trebaš i sić.
Ma neam pojma. Valjda je tako bilo.
Al u jedno sam siguran. Iskoristih priliku da stanem desnom nogom u Austriju a lijevom u Italiju te mi medijalna linija (sa svim pripadajućim elementima) bješe na graničnoj crti.
Sve u svemu, sad se čudim kako sam tu mogao biti u deset i pol - pola jedanajs a nisam brzo vozijo.
Ma jok. Sve po propisima... dok god sam vidijo da me niko ne vidi.
I mogu ti kazat - nisam "ih" previdio.
Iz toga proizlazi da je umjesto nas 3 bilo nas 5.
To će reći: ja, žena mi, potomčica naša te dva brata ženina, stariji i mlađi (iz čega se da zaključiti da nisu istovremeni blizanci).
Malo je falilo da nas bude 6 al eto, nije.
Razlozi uvećanja broja putnika bjehu, njiova zainteresovanost (s jedne strane) i zatvaranje finansijske konstrukcije (s druge strane).
Biva - što više ljudi iđe, to manje para isparava po pojedincu. (Tako bar kažu, što se vožnje tiče)
Kako sam već bivao na nekim mjestima đe navedena dvojica nisu, prođoh kroz neka nanovo, njiha radi zbog (a i ni meni ne bi mrsko).
Šta je bio cilj?
Da se ide.
Plan?
Postojao u vidu nacrta prijedloga za pokretanje postupka.
To se sad rekne: bila vizija da se izvrši misija - "Pređi što više za vremena što manje."
Za tako nešto, uz toliko nas, moje prometalo (na slici desno), iako je SW (station wagon oliti karavan) od 4,2 m bješe premalehno te sam rentakarisao ovo od 5,2 m s 1 + 8 sicova (na slici lijevo).
Rabljeni namještaj nismo uzeli jer nije bijo uračunat u 880 E za 20-ak dejsova.
A kako je to počelo (u dan svoje nužnosti)?
Kasno noćom, iz Travnika za Bihać, pa se smandrljao u Senj, opičio za Bakarac (gdje sam po višedesetljetnoj navici - navike su čudo) trgno edno kraće spienje, pa kroz Rijeku, pa presjekao Istru i komadić Slovenije do Trstijusa a sve da bih onda vako:
Sve je to kroz ex Yu i Italiju, meni vakom kaki sam, uobičajeno pičenje s ciljem da se stigne do (meni) bitnih lokaliteta. Zato nisam ni skido poklopac s objektiva do bitne tačke od koje počinje prava stvar.
Bitna tačka je:
Pošto mi nije prvi put (tuda sam već išao nizastrmo) poželjeh da prođem i uzastrmo. Npr. zbog ove krivine tj. serpentine u tunelu:
Ma nisam ja njega skino (poklopac od objektiva) do vrha a vrh je Plocken Pass.
Fale mi one dvi tačke na "o" al' niko nije savršen.
Tamo se može pravo pa dolje.
A može pravo-lijevo u istom nivoju. Meščini da sam kasnije spičio nizbrdo. Valjda zaključujući da ako si se penjo trebaš i sić.
Ma neam pojma. Valjda je tako bilo.
Al u jedno sam siguran. Iskoristih priliku da stanem desnom nogom u Austriju a lijevom u Italiju te mi medijalna linija (sa svim pripadajućim elementima) bješe na graničnoj crti.
Sve u svemu, sad se čudim kako sam tu mogao biti u deset i pol - pola jedanajs a nisam brzo vozijo.
Ma jok. Sve po propisima... dok god sam vidijo da me niko ne vidi.
I mogu ti kazat - nisam "ih" previdio.