Stignem ja tamo oko ponoći.
Na onom najglavnijem i najpoznatijem mostu bješe silno osvjetljenje.
Superiška.
Dok provozah naokolo (da vidim šta ima) i nađoh mjesto za kombać (eno ga u sokaku), ugasiše silno osvjetljenje (štede struju)
Samo se ovaj most preko kojeg dođoh nešto ko i vidi.
Ladno Dunavo.
Dunavska naobalnost.
Aha!
Bitna stvar.
Tako treba.
Aj' prešalt na drugu stranu.
Nazovi slika tunela.
Da ne misle svi da je Mađarska ravna ko daska.
Šine su tu al' su trajvani na pajanju.
Ima ih koji znaju jezike pa nek tumače.
Ja samo prepoznajem Rothschilda (inače moj dobar prijatelj).
Grb.
Kao prilog vječitoj raspravi čije je šta.
Za volan i po višesatnom, potopnom pljusku na polaznu poziciju.
Vozilica gledana s balkona.
Pogolema.
To i jeste ono što dobro bješe.
Ujutro ga oćerah za Rajvosa đe sam ga i jamio.
Kako i Bosna lijepo izgleda.
Isto ko i sva ova silna Evropa.
Izgleda isto.
Al' samo tako izgleda jer, nikakvo mi smeće (začudo) ne upade u kadar.
E... iz razloga toga a i iz razloga toga jerbo - ne drži me mjesto: Next year (2014.) ponovo.
Slično i na sličan način.
Slično ali ne i isto.
A kako je vrijeme relativno i to je već prošlost iz čega će proizađe još jedan putopis.
(Ako to čitateljsko gledateljsvo želi)
Sub sole aut pluvia ducemus ea.
!