www.vozovi.com

Konačno prođoše svi ti silni ciclisti i njima slični.
Slijedi napuštanje ovakvog okruženja.



I nizastrmno smandrljavanje svih nas (prethodno dugočekajućih)
Nizastrmna jurnjava je rezultirala pojavom bakelitnog mirisa i bijelog dima.
Gore pakne jarane!
Kako i ne bi?



Pa šta?
I da plane, imamo gasilni aparat a naokolo curi vodica, curi rođena.



Usputno spomenici. Naravno.



Nekad bitni objekti.



Imena zaslužnih kojima su svi zahvalni. Eto imali su se rašta i roditi.



Nekad važno a sad prevaziđeno.



I vid ovo.
Svjetlo u tunelu.
To kod nas davno izbačeno iz upotrebe.

I ondak sađeš u nizine.
Čak imena mjesta poznato zvuče (ako pročitaš naglas).



Ima građevina raznije a i znak za prelaz pružni se nazire.
Aha!



Ima, kako rekoh, građevina.
Okolno nabrdno graditeljstvo.







I konačno podbrdno al bez voza.



Tek neđe kasnije jedva ovog uhvatih.
Čudan, brate, nekakav.
Nemre ćoek znat ša mu je glava a ša guzica.



More bit mu je ovo glava jer ode s lijeva na desno.
Il ide... naguzičke?



Idući dalje, poredputna čudesa i rariteti.
Jedan od onih što ih vole djecovi.
Nije bager al je zato "buldožder".



Kampanjolci!



Napravljenije, pravac ili usmjerenje.
Milano.
Ciganski evropski centar za biznis i edukaciju.



Monza.
Odma tu.
Iza ćoše.



Tu negdje Monzo - Milanski skrenuh.
Nešto nam ko trebalo... valjda.
Zaustavljanje pred ovim tržocentrom te ulazak u isti je prouzrokovalo trošenje vremena a ista riječ se može upotrijebiti i za pare.
Normalno.



Tako ti stigoh u Cuneo veri kasno.
Bio i ranije pa samo sjurio na trg da ljudstvo vidi ša tu ima.
Evo se vidi da je kasno.



Nakon toga promišljeno i planski.
Hehe. Pođekad se i planiralo. Na kratko ali ipak.
Planski do mjesta čije ime piše dolje na ovom umjetnički obrađenom balvanu.
Tu je pala komanda za spavku jerbo se in d morning trebalo popentrati, prvo na Col de la Lombard a potom na Col de la Bonette.
Zašto?
A zašto da ne?



Slika je, dakle, jutarnja.
Po razbuđivanju svih nas a pred pentranje u visoke visine.
E o tome... kasnije.

Postoje, iz tamo nekih razloga, važna mjesta na ovom svijetu.
U ta se mjesta, iz tamo nekih razloga, ide tj. dolazi.
Postoje i mjesta koja ne dozvoljavaju da se u ona važna dođe.
Takva su u jarugama, klisurama, klancima, usjecima, procjepima i tome slično.
Kad se nekom od visokopozicioniranih likova erektira onda ti oni niskopozicionirani pred nosom dignu most ili ti, posterektilno, spuste rampu i reknu: "Jok. Nemre."
Taki ti je i ovi Vinadio (bijo... a mrebit jope zatreba)
Tuda se može u Francusku a može i u Italiju (ako si kontraš pa ideš o suprotnom smjeru).
Da to ne bi moglo kad ti oćeš neg kad te puste:



Uz raznorazne kapije i mostove što se dizat mogli a sad se ostarilo pa se nemere više:



Rekoh: raznorazne pa evo još jedne:



Znači more preko mosta a more i kroz onu prvu pa kroz ovu drugu i eto te na istom mjestu.
Ako preko mosta ne pušćaju kroz kapije sigurno neće tako da... vrći se odaklen si i došo.

A da!
Tamo unutra ima jedna... instalacija.
Kružna.
Na prvi i ostale poglede bez ikakve svrhe.
Zaključak: Umjetnička instalacija.
Mora da je umjetnička čim je bez svrhe.



A da nije sve onako... oprečno, preprečno, zaprečno, čvrsto kamenito te odbojno... ima i cvjetuljaka.
Baš su... koloritni.
Jes da su i oni u kamen zaćerani al šta će ljudi?
Teško se navika oslobodit.

Kako sad ne zaprečavaju (ma ni briga ih nije) ondak onim sjevernim SP255 (iz Italije) prema jugu na M97 (u Francusku) pa na zapad.
Ko bi reko da je Italija sjeverno od Francuske?
Evo ponegdje i jeste.



Usputno vodotokovi razni.
Uzvodno vaki:



Podnožno, s mosta gledajući, vaki.
(Dvije se mogućnosti pružaju: skok - buć i skok - tres)



Znali su ga zvati: Kišobran na točkovima.
Evo se stekli svi uslovi za taj naziv.



Ideš uzastrmo s ciljem da se popentraš uz lijevo brdo (Hm... brdo? A litl bit veće od brda.) a na desnom. Nešto.



E pa ja ne bi bio ja kad ne bi skokno da vidim to nešto.
To nešto.



Pa ledo pa jope rego (op. prev.: dole pa gore) pa to nešto s drugog brda gledano onako... skoro pa u globalu... malom.



Paaaaaaaaaaaaaaaa na vrh.
Na vrho... skoro pa samom vrhu... voda.
Tekuća.
Il je hodajuća?



Ovo, skoro pa filozofsko pitanje se nameće moždanoj masi jerbo iz nje (tekuće) nastaje ova stajaća.
Ako je ova stajaća onda je ona bila hodajuća.
Ma nije ova ni stajaća.
Nije ni sjedeća.
Pre će bit da je ležeća.



Pred samim vrhom se majmoiđoh s ophodnjom cestadžijskom.
Došli do vrva, obrnuli nazad te stadoše da nešto promatraju prije neg što nanovo descendiraju u Cuneo provinciju.



Plasirah svog kombadžiju na bitno mjesto a moje oko sokolovo (koje inače nosim u džepu a ima oznaku 2,5) odmah uoči primjetnu razliku u odnosu na moju fotografski zapamćenu sliku od prije 4 godine.
Slika sadanja na kojoj nešto misinguje.



Borme misinguje.
Evo objektivnog dokazatelja da misinguje tabula - France.



Sa'će neko reć: E jes. Nije ti upala u kadar.
Ma ne znam u šta je upala il iz čega je ispala al nje tamo nejma.
Otiđi pa vidi pa ćeš vidjet da je nemoreš vidjet jer nije tamo.
(Ako nisu stavili nevidljivu)

Da stvar bude još zagonetnija, nisam vido ni ove što Italiju s druge strane označavahu.
Da nisu granicu pomjerili a da ja o tome nisam blagovremeno primio pismenu obavijest?
Da nisu naši ljudi dotle došli, jamili i oćerali?
Ako nije to, i um ljudski to pojmiti ne uspijeva na visokim visinama (a evo ni sad ne iđe kad siđoh u niske nizine) ondak su tu vanzemljaci upleli svoje prste (pipke ili ticala) .
Nema druge.

One dvije za Italiju:

Kako god, na smeđoj tabli je pismo francusko a na plavoj piše da su doli i iza nje Alpes-Maritimes.
Desno je mobilna klopaonica (bivši autobus) čija je mobilnost upitna jer to viđoh na istom mjestu i prije 4 godine.
Pred ogradom je baciklo.
Ti biciklaristi nisu normalni đe se to sve pentra.



Nešto iznad i lijevo ad latus ono za one što su se imali rašta i roditi.



Naravno kad je tu



A nešto niže po visini pa možda i dublje po dubini al ne tako daleko po daljini, prelijepi polukuglasti (da ne kažem - hemi) i fino uglancani:



Isto to al malo poizdalje da se stekne pravilna slika o ljepoti pitomih prostranstava i jasnih vidika:



Sad dal su predjeli više marsovski ili lunarni...



Ma glavno da nije strmo i da je lako prohodno. Ko stvoreno za lagacko patroliranje.



Da, da.
Soldžeri.
Njima nije ovako izgledalo.
Eno su izgrebali brda pa kad ima snjeguljaka ondak se plazaju tudin.
Doli u rupi je skijaški centar (to se tako rekne?) a ime mu je Isola 2.000.
Vala ko neki deterdžent.
Al kod bolje pogledam, pogled je skoro pa kompresivan. Ček... Impresivan! Jes, jes. Impresivan.



Kako sam pri ascendiranju vidio Spaka s kišoberom, očekivao sam pri descendiranju bar Meharija (prim. prev.: Terenska verzija Citroena 2CV oliti Spačeka) kad ono...
britanski uljez:



Al eto. Da sve ne bi bilo baš tako kako je izgledalo da će biti... za utjehu:



Nije baš ne znam ti ga šta i nije neviđeno na takvim mjestima.
Uobičajeno je čak.
Čak štaviše obavezno.
Jes pleonazam no međutim ali ipak neće ga ispravljam jer to onda ne bi bilo to što jeste i onakvo kakvo jeste nego bi bilo dugačije a to onda ne bi bilo to.
Jel tako?
A mi, bar ovdje prisutni, i ove stvarke što vise na žici, svrstavamo u željeznice.
Ako je tako nek nam tako i bude.

Pošto će promućurni zaključiti da pored ovog - deterdžentskog: Isola 2.000, vjerovatno postoji i obična (normalna) Isola...
Da potvrdim - postoji.
Ta je niže, nizvodno i nizbrdno.
Pa haj u Isolu prateći vodotokove.
Pored:



Preko tj. iznad:



A kako je ovaj malo ekstremniji, onda poizdalje:



Za one mahnite biciklariste.
Hajte tamo oklen sam ja sašo.
I mogu ti kazat: To nisu pojedinačni pojedinci nego... mnoštveni pojedinci.
Mnogo ih al se ne penju u grupama pa nisu grupni al ih ima mnogo i nisu pravilno raspoređeni pa moraš paziti da ne pokupiš previše poena.
(pješak - 10, baba s kesom - 12, biciklista - 15...)



Trg, glavni.
Zastave, spomenik hrabrim precima, gradonačelništvo i škola (za gradonačelnike?) te lijevo, 2CV, meni posebno drag.
Vozao sam takvog... tamo nekad... u mnogo lošijem stanju bješe al na mahove je bio pokretan a to je bitno.

Uzgredno, ove godine vidjeh da ih ima više vidljivih nego prije.



Citroen 2CV varijanta Charleston.
Dobar, dobar.



Zguzno također dobar.
Sos svi dodatoci i originalnu špiglu (koja, najčešće, prva nastrada)



Na tržnoj slici - slika o trga (treća odavde prema gore) a krajnje lijevo - nazovi hotel.
Tu je obavljena kafali pauza i dok se napitak pripravljao obiđoh bulevare:



I avenije.
Puste ko da je podne.
A i jeste na sahat kuli tako nešto i pokazivalo... analogno, dabome.



Jednostavno i sos ukus oslikano



A i ja svugdje zavirujem.
Pa šta ću?
Otvorio da mu vidimo pločice.
Evo pločice.



Što ovaj nije otvorio?
Il mu je ovo maksimum?



Ljudi su čudna stvorenja.
Prave rupe u zidovima, tu stavljaju prozore... da ih mogu zatvoriti.
Danju im smeta svjetlo - danjsko.
Noću - od lampaša.



A ovo?
Enigma.
Gore pumpikus a dolje...?
Strah me i pomisliti.



A... ima li dalje?
Ima.
Pored puta čak i ovo ima:



A s nameru da se prođe kroz Saint Etienne de Tinee.
Tu se piči blago nizbrdo pa desno, pa preko mosta a sve da bi se skrenulo lijevo kod ove table na kojoj je bitno ono u sredini.



A to u sredini je bitno jer na usputnim tablama (slikao ranije pa sad zaboravijo uslikat) dakle na tablama piše:

Route de la Bonette
La plus haute d'Europe
alt. 2802 m

E to je to.
A to... kasnije.

Za dostići 2802 m visine potrebna je kombinacija dvije radnje:
1. Motaj Fato odosmo u hendek
i
2. Šaltaj brale
Često s prepoklapanjem te dvije radnje.
Automatik bi mi vjerovatno reko: Odluči se već jednom kojom ćeš.
Cilj je ona špicoka lijevo i dolje od plave oznake oznake M64.



Kako su moje mubareć rukice vintale volan i šaltale getribu, malo je usputnih slika.
Nije se imalo kad.
Desno gore tvđaviks.



Bar su imali lijep krugovid oni što su se gore tvrđavirali



Ispod njiha su soldžersi obitavali s obje strane džade u Camp des Fourches.
Napušćali pa se devastiralo (termin popularan zadnjih desetljeća).



I oni su imali krugovid



Ma meni se sve nešto čini da je ovo vako bilo i 2009.



I... evo ga.
Col de la Bonette.
Okreneš desno kroz procepljenje i nizastrmo u Jausiers s druge strane.
(Biciklaristi. Krejzi piplsi.)



Al to nije fazon.
To je tek 2.715 m.
Fazon je dalje halkom oko vrha što se zove Cime de la Bonette a tamo je 2.802 m.



Približenje s uveličenjem za one što znaju jezike raznorazne pa i ovaj.
Nije da ne kužim smisao al nijesam tolko precizan da mogu da prevođivam detaljno.

Okruženije (marsijansko) oko kamenčine s tablom.
Mogao bi se probat onaj putić dolje. A?



Jer otoji ide u dolini (ili iz nje?)



Dokaz da sam ga stvarno ušćero u to okruženje.
115 KS bješe zadovoljavajuće.
I nije prokuvo.
To se, izgleda, više ni ne dešava kao u Fićin vakat.



Da bi zaokružio sliku... još malo okruženja.



Da se ne bi slučajno pomislilo kako sam ja jedini blento koji je bijo gori.



Nakon udihavanja rijetkog, visinskog, čistog zraka... dalje... pored onog procepljenja al s druge strane.
Nice? More bit.
Krejzi velosipediti, sos zanimanje, promatraju mene... još jednog sličnog njima.

Desno od puta, jedan od njih.
Iz gornjeg proizlaziva zaključak: Nije jedini.



Još nešto niže Fortin du Restefond na lokalitetu zvanom Col de Rostefond.



A još malo niže konglomerat objekata, iz nekih, meni nepoznatih razloga, u dobrom stanju.
Zaključani, obarvani, s druge strane s nadzornom kamerom čak.
Ne šćedoh je uslikavat da ne bidnem uslikat.
Pa da završim drajfusovski u prekomorskim francuskim teritorijama.
Ona željezarija desno je jedna od kupola za pucaljke kojih ima naokolo i sve su povezane podzemnim tunelikusima.
Sve ovo spada, u krajnjoj mu liniji, u Maginot Line ali ispravnije i tačnije u Alpine Line.
Bilo nekad važno a ovo što dobro izgleda, izgleda i sad važno... nekome... za nešto.



Sve u svemu, moj zaključak je: Hebo je majku ko je ovdje vojsku služio.
Spram ovoga (ko se sjeća toga) bez veze je ono: Trebinje, Trebinje. Kad me vidiš... fak mi.
Trebinje je mali mačić za ovo.

No dobro.
Haj dalje.
Baciš pogled, i ako ti se isti vrati, vidiš ovo.



Teren poznat od ranije te po ugledavanju ovog potoćuljka



Usporik i desno svrnuh.
Potoćuljak ispunjava jednu rupu te tvori jezerce pored kojeg stanu pa papaju.
Tu stadoh s ciljem da da izvršimo unos podataka, biva, input.
Izvukosmo ingestibilije i srkalije.
Sve što je bilo papabilno smo plasirali na drvene tejblove (koji tamo postoje kao takvi, stacionarno), sjedosmo na klupikuse (također drvene i stacionarne) i... ožeži.




Pošto je sad u putopisu faza papanja (a u pisanju dežura) molimo malo strpljenja do... sljedeće godine... a to je za par sati.

Vidimo se.

Poizdalje gledano, a spram lokaliteta (Francuska), pomislih da je ono plavo Renault 4



Kad, poizbliže... nije.
Lada Niva.
Kako se dizajn nikad nije bitno čejndžao, te se po njemu nemere utrefit godina proizvodnje, zaključujem da je ovom Napoleon zbrisao iz Rusije nakon marisane kod Borodina 1812. i kasnije paljevine Moskve.

Obratiti pažnju na krov. Po svemu sudeći stočarski objekat ima solarni panel.
Ćukica iza Nive koristi direktnu insolaciju.



Opet za useljenje slobodan objekat s krovnim klima uređajem.



Sedimentne stijene!
Na 2 1/2 km visine!?
To je moro biti zemljotresić a ne ovo što se sad dešava.



Raskrsnica na ulasku u Jausiers.
Treba smotati lijevo.
Ne zbog pošte, iako je i ona lijevo nego zbog onoga - Barcelonnette.
T2 se samo tako drži a ima mu, najmanje, 30 i kusur godina.
Osim ako mu nisu brazilske table.



Jausiers.
Ova dvojica se nakon biciklističkog uspona pa spusta, totalno obezgaćiše na parkingu.
Bili su oni gologuzni al ne šćedo bit brezobrazan (i istospolno usmjeren).
Iza njih je kasarna.



Ova.
Bar je bila kasarna.



Evo dokaz s http://ubaye-en-cartes.e-monsite.com Bilo je tu prerada al isuviše liči a da to ne bi bilo to isto.