www.vozovi.com

Svaka čast Damire,kapu dole!

Ćiro_bos wrote:Kada ti snimi sve ovo čovječe?
Ja mislio ti ništa, onako pokoju snimiš, drugi se slomiše fotkajući, a ti i snimio i postavio pravu reportažu. Bravo Damire, još jednom si pokazao svoju ljubav prema ovim stvarima. Hvala ti još jednom .
Pozdrav...

Pa ako si mislio da sam samo uzivao u "tuzlaku", onda se varas ;)

Najprije srdačan pozdrav svima u mojem prvom javljanju na ovom forumu.
S obzirom da je i moje zagrebačko-vinkovačko društvo bilo u Banovićima na isti dan, ali se stjecajem okolnosti - i nažalost - nismo sreli s domaćinima i ostalim ljubiteljima željeznice iz drugih krajeva bivše zajedničke nam države, biti ću slobodan dopuniti ovaj lijepi putopis opisom naših doživljaja u riječi i slici.
Pa krenimo od početka.
Kolege s ovog foruma pozvale su nas na druženje u Banovićima u subotu 5. lipnja, a program je obuhvaćao i vožnju turističkim vlakom (s parnom vučom!) na pruzi 760 mm koja služi za potrebe tamošnjeg ugljenokopa. O uskotračnoj pruzi rudnika Banovići već je opširno pisano na forumu zeljeznice.net, pa tko bi odolio takvom iskušenju.
Nakon upornih pokušaja da se okupi što brojnija ekipa iz Hrvatske, na kraju smo se u Banoviće uputili Vjekoslav, Luka, Toma i ja.
Veselili smo se susretu s forumašima iz BiH i ostalim gostima, ali se na kraju nismo vidjeli. Šteta, no biti će još prilike.
Zahvaljujući susretljivosti organizatora vožnju turističkim vlakom ipak nismo propustili, dvojica smo se čak uspjeli uvaliti u kabinu parnjače, no o tome kasnije.
Vjekoslav, Toma i ja krenuli smo iz Zagreba u 06.03, brzim vlakom 413 (Nikola Tesla). U Vinkovcima nas je po dogovoru trebao dočekati Luka, pa bi put nastavili automobilom. Da je sve išlo po planu i po satnici, postojala bi mogućnost da stignemo u zadnji čas na polazak Ćire s forumaškim društvom, ili da ga bar sustignemo putem.
Ništa nije bilo po planu. Čak ni vremenske prilike, koje su nas ovaj put iznevjerile. Na kraju smo se ipak vratili vrlo, vrlo zadovoljni subotnjim doživljajima.
Naš jutarnji vlak na drugom peronu Zagreb-Glavnog:



Udobno smo se uvalili u 1. razred:



Vjekoslav je krenuo na putovanje izravno iz noćne službe. Planirano spavanje u vlaku svelo se tek na kratki drijemež:



Vlak je u Vinkovce stigao s petnaestak minuta zakašnjenja, zbog silnih laganih vožnji na pruzi Dugo Selo - Novska i nekoliko uvođenja u skretanje.
S Lukom smo imali stanovitih peripetija. Vijest da nije baš u najboljoj formi, jer je prethodne večeri (čitaj: noći) slavio obljetnicu mature, nije ulijevala ohrabrenje u nadu da ćemo voziti rally do Banovića.
Umjesto da on dočeka nâs, mi smo podulje čekali njega. Nakon bavljenja u kolodvorskom kafiću, skratili smo vrijeme slikanjem kod stare 51-ce:



Napokon se Luka blagoizvolio ukazati na parkiralištu vinkovačkog kolodvora i to posuđenom ''pilom''. Jest da se stražnja desna vrata nisu mogla otvoriti, no nećemo sitničariti.
U prtljažniku smo otkrili poveću količinu mesa, za koju se pokazalo da nije meso već koža za štavljenje. Luka je naprosto zaboravio da tu kožu mora isporučiti na neku adresu, što smo usput i obavili.



Jesmo svi unutra? Možemo krenuti?



Šuti i vozi. Da vidim kamo nas vodi put:



Put nas je doveo u Banoviće zahvaljujući preciznoj autokarti i još preciznijem navođenju sa zemlje, tj. od strane lokalnog stanovništva. Loše vrijeme i gusti promet dodatno su nas usporavali, tako da nije bilo teorije da stignemo na vrijeme.

(Nastavlja se)

Putem smo pokušavali uspostaviti vezu s našim domaćinima, no uglavnom bez uspjeha. Jedino što je bilo sigurno jest da nam je vlak odavno utekao.
Odlučili smo se na jedino moguće rješenje: idemo za njima uz prugu, pa ćemo se valjda negdje sastati. Jer, doći u Banoviće i propustiti vožnju Ćirom značilo bi fijasko naše misije.
Motali smo se nekakvim sumnjivim rupčagama, jednom završili i pred tuđim dvorištem, a ispod šasije svaki čas se čulo nemilo lupanje i struganje.
Moram reći da sam usput primijetio dim kako se vije iznad krošnji drveća i zaključio da se to naše društvo vraća natrag, no dečki su me uvjeravali da mi se pričinilo.
Kako nas je put nanio i do neznanog međukolodvora s 5 kolosjeka, predložio sam da se tamo raspitamo. I učinili smo pravi potez.
Vjekoskav je brzo uspostavio diplomatske odnose s ljubaznim osobljem. Saznali smo da je ''naš'' Ćiro upravo prošao prema Banovićima.
Također smo saznali da uskoro iz Banovića kreće još jedna turistička tura. Eto nam prilike da se ipak provozamo.

Vjekoslav u ulozi ministra vanjskih poslova:



Toma i Luka u iščekivanju novih informacija:



A sve se zbivalo ovdje:





Od osoblja na kolodvoru saznali smo da će se za tri minute spustiti garnitura s ugljenom. Moji suputnici odlučili su se za sačekušu na ovom mjestu.
Kako me rotacija putnika u automobilu nabacila na stranu gdje se vrata nisu mogla otvoriti, a nije mi se dalo terorizirati noge i kičmu izlaskom na drugu stranu, odlučio sam ostati unutra. Okinuo sam vlak kroz prozor, čak nije ni ispalo loše:



Cross-country vožnjom niz prugu upravljao je Toma. Putem je došlo do stanovitih nesporazuma u trokutu Toma-Luka-mjenjačka kutija, uz zvukovne efekte tipa krrk!-nekajtuneštima-krrk!-razjebosimimjenjač-krrk!...



(Nastavlja se)

Evo nas opet na uskotračnom kolodvoru u Banovićima. Turistički vlak je spreman za još jednu vožnju:



Dok smo čekali na rezultat diplomatskih pregovora s organizatorom, imali smo priliku snimati svakodnevnu rutinu prijevoza punih i praznih vagona za ugljen dolje-gore:



Lokomotive serije 740 nikad dosta:







Putnički vagoni turističkog vlaka:



Luka u foto-elementu:



(Nastavlja se)

Puni vagoni su dostavljeni, sada valja vratiti gore prazne:





Prazan vagon teži 12.600 kg, dopušteni teret je 26.000 kg. Uz prosječno 10 vagona lokomotiva 740 vuče (tj. spušta) 386 tona bruta.



Razgovor ugodni s jednim od susretljivih domaćina. Kasnije ću saznati da je to strojovođa s kojim ću se voziti:



Turistički vlak privremeno putuje unatrag, uskoro ćemo vidjeti i zašto:





(Nastavlja se)

Vožnju turističkim vlakom, kojoj ćemo se pridružiti i mi, zakupila je poveća skupina railfanova iz inozemstva, koliko čujemo najviše iz Češke i Poljske.
S obzirom da su svoj užitak propisno platili, turistima valja udovoljiti. Između ostalog i želji da snime dvije parnjače u usporednoj vožnji:









(Nastavlja se)

Razgovori s organizatorom okončani su brzo i uspješno, te smo ljubazno smješteni kao slijepi putnici među češko-poljsko railfanovsko društvo.
Toma je na sebe preuzeo epsku žrtvu da nas prati automobilom, dok se ostatak zagrebačko-vinkovačke ekipe uvalio u vlak.
Vjekoslav je zamolio strojovođu i ložača da prime dvojicu u kabinu-upravljačnicu-kuhinju, na što su oni pristali bez zadrške. U kabinu smo se stisnuli Luka i ja, dok se Vjekoslav zadovoljio vožnjim na platformi teretnog vagona iza lokomotive.
Prostor je, naravno, bio više nego skučen s obzirom na moj pivski trbuh i Lukine tjelesne gabarite, no gdje čeljad nije bijesna ni kuhinja nije tijesna.
Najvažnije je da nismo ometali rad strojovođe Nedžada i ložača Mirsada, a mrlje na odjeći nije problem oprati.
Moram istaknuti da su obojica bili ne samo vrlo susretljivo i vrlo ugodno društvo, već i pravi veseljaci koji su nas obilato nasmijali svojim duhovitim primjedbama.
Evo nekoliko fotki iz vožnje u kuhinji:











Češko-poljski suputnici često su tražili zaustavljanje, iskrcavanje, vožnju vlaka unatrag i zatim povratak radi snimanja. Svaka čast, ljudi znaju uživati u prizorima koji moraju oduševiti svakog railfana.
Na jednom zastanku snimili smo organizatora ove vožnje, forumaša SDŽ 362, a u njegovom društvu je i asistent, strojovođa-manevrist Zuhdija Krdžalić:



(Nastavlja se)

U početku smo imali namjeru voziti se vlakom do krajnjeg odredišta i spustiti se na isti način do Banovića, međutim čuli smo da će vožnja češko-poljskih turista potrajati oko 5 sati. Nama je zadnji vlak iz Vinkovaca za Zagreb kretao u 19.30, stoga smo se iskrcali već nakon nekoliko kilometara vožnje i to na stajalištu kod ŽCPR u samom gradu.
Ionako smo vidjeli i uživali dovoljno.
Na početku pozdrav našim ljubaznim domaćinima: ložač Mirsad Šišić i strojovođa Nedžad Muslimović:



Još jedan pogled na turistički vlak:



Hvala na svemu i pozdrav do idućeg susreta:







(Nastavlja se)

Svi pokušaji da se sastanemo s BiH ekipom i ostalim gostima bili su uzaludni, jer se pokazalo da uvijek kasnimo korak-dva od našeg nesuđenog društva.
Nakon rastanka s Ćirom odlučili smo popuniti akutne praznine u želucima, pa smo se našli u ćevabdžinici-burekdžinici ''Bosna'' u Banovićima. Ljubazna domaćica i vlasnica lokala Ifeta dobro nas je nahranila i napojila, pri čemu nije skrivala oduševljenje što su je posjetili gosti iz susjedne i prijateljske zemlje.
U posljednjem telefonskom razgovoru saznali smo da se naše railfanovsko društvo već razišlo. Stoga smo odlučili ostatak raspoloživog vremena posvetiti kolodvoru Banovići:









Zanimalo nas je što je ono gore na brdu, a od domaćina smo saznali da je riječ o spremniku tzv. tehnološke vode za separaciju ugljena:



(Nastavlja se)