www.vozovi.com

E sad malo ohanut.
Ima dana.

Rekoh li ja da odabrasmo: Nit jedno od nabrojanog?
Rekoh.
Da sve ne bi bilo potaman, baterije mi ispustiše dušu.
Izdadoše me, mater im izdajničku.
Preostao jedan fotić.
I tu su baterije bile prisutne više tijelom neg duhom svojim.
Čak je i mobitelac moro bit upotrebit.

Malo se vrtismo ovdin



Što tudin?
Poradi zbog ovoga što izvjesni okolo živući zovu: Željenička kuća.
Ono iznad je silno serpentinanje oko lokacija za buduće silne kućere... možda potencijalne kućere.



Taj plato ispred nje nije originalne mu visine.
Nije iako bi se mogo skoro pa siguran biti da je tako vazda bilo.



naokolo možda i jes' al'



il kad u to sađeš



sađeš i zađeš



onda i nađeš jer: Ko traži, taj i nađe.



Dotični, gorepokazani čavlek, nije jedini pronađen na datom lokalitetu i bližem okruženju njegovom.
A jok.
Za svakoga od nas je pronađen po jedan.
I to vrlo brzo.
Iz navedenog bi se dalo zaključiti da bi se tamo moglo obavljati plodonosno čavliranje.

Haj sad.
Šta je, tu je.
Eto i trasa ode, tamo neđe i nekuda.
Biva - Zelenika direkšn.
Ode a nije baš za naše motorce koji su proizvedeni za vožnju po uglačanaim mermenim a eto, za slučaj pogibelji, i granitnim podlogama.



Oni koji prate motorni dio ove reportaže i izvješća, uočili su jer im je palo u oko, da je Yamaha okrenita prema tamo đe je okrenita te rekoh - Ajmo tamo đe je okrenita. To je bilo jednoglasno prihvaćeno od strane još jednog prisutnog glasa. Tako i krenusmo. Kreno ja što je i uslikato od strane njega koji je krenuo nešto kasnije al ne mnogo kasnije. Malo kasnije. Čak... jako malo kasnije. Blagim usponom usmjeren prema Trebinju



Bat međutim, blagim okretanjem vrata u desnu stranu a samim tim i glave nasađene na njega a kako je glava nasađena na vrat tj. preko tj. putem njega kao posrednika na ramena, što ne odgovara istini jer nije nasađena na ramena nego na grudni koš, a oči su usađene u očne duplje pa kako se sve to nasađeno i usađeno usmjerilo desno od pravca kretanja, učini nam se da vidimo neko asfaltno priključenje na asfaltiranu Ćirinu trasu. Kako već ranije reko': Mi ne bi bili mi kad to ne bi bili, te zavrnusmo malo tamo.



Ostalo nam je samo malo vremence i mala strujica baterijska.
Sliknuli smo jedan od usjeka a ne sliknusmo par viiiiiiiiiiiisokih nasipa.
Visoki da te stra' uvati.
Neka.
Uslikaćemo mi to.
Jednom.



Nakratko stadosmo i uslikasmo



navodno se tako zove iako kažu da se ne zove tako kako piše al tako piše



vidljivo da njakva ploča - tabla , nedostaje a i prozori su nekako... nako... insuficijentni

Zadnja stanica do koje smo stigli je ova
(slike su mobitelski tanane)



Glavska



Ovo s, doslovno, najdalje tačke do koje smo stigli



Preko pruge... hehe; ovo je bio blagi crnjak... s druge strane je građevinijum koji je, vrlo vjerovatno pripadao onoj istoj 55-oj il' nekoj takvoj

I sjedaj i goni što brže nazad da nam ne pane mrak na oči prije neg se dočepamo magistralni' puteva.
I stigosmo kad je sunac bijo orizontalno



isto to gleđano u desno špiglo



I stigosmo do kraja asfaltiranog komata koji je bio početak kad smo išli u suprotnomu smjeru.
Viš ti.
Baš je to čudno.



I kako je sad motorizacija ispadnula okrenita zapadno, smandrljasmo se u Brgat, Rijeku dubrovačku pa za Neum, Opuzen, Mostar.



Prođosmo osam rampi na četiri granice.
Na jednoj, tamo neđe oko Neuma, pitahu: "Kuda idete?"
"Ćuj: Kuda?
Iz Mostara u Mostar."