U mladosti sam dugo bio u izviđačima (1961.-1973.). Bili smo sjajno društvo i veliki prijatelji, puno smo se družili, a s mnogima se vidim, čujem ili bar dopisujem i danas.
S obzirom da smo se od Zagreba do Foče dovezli vlakom, od toga dobar dio puta legendarnim Ćirom (nekada austrougarska Istočna željeznica - Ostbahn), neka ovo ipak ide u putopise pa koga zanima neka čita, koga ne zanima taj neka si potraži prikladnije teme.
Napominjem da naše slike potječu iz ruskog fotoaparata (čitaj šklopocije) Smena 8, s vremenom su i ''abšisale'', pa su takve kakve jesu. A dijaloge koje ćete čitati rekonstruiram otprilike.
LUDA IDEJA
Jednog popodneva neposredno pred praznik 1. svibnja/maja 1971. godine kod mene se sastalo malo društvo: Čangi, Gro, Pap, Pedro i ja. Razglabali smo o svemu i svačemu, a onda je netko predložio da odemo nekamo za Prvi maj. To je bila buba u uho. Prvo pitanje - što s curama (tko je imao) - riješili smo odmah: neka se strpe dok se ne vratimo. Na početku se kao odredište spominjao Klek, no tamo smo već bili više puta. I onda je netko izvalio: - A da odemo na Sutjesku?
Prva reakcija bila je: - Sutjeska? Jesi ti normalan, jel znaš gdje je to i koliko nam treba do tamo? - Od nas petorice samo smo Gro i ja koliko-toliko poznavali teren kojim bi se trebali kretati, jer smo ga prešli s izviđačima 1968. godine.
Nakon kratke rasprave dogovoreno je: idemo, pa što bude! Itinerer: Zagreb - Sarajevo (vlakom normalnog kolosjeka), Sarajevo - Ustiprača - Foča (Ćirom), Foča - Šćepan Polje (autobusom), Šćepan Polje - Tjentište (pješice preko planinskog platoa Vučevo), Tjentište - Foča (autobusom), Foča - Ustiprača - Sarajevo (Ćirom) i Sarajevo - Zagreb (vlakom normalnog kolosjeka). Noćenja: Šćepan Polje, Vučevo (Hadžića Ravan) i Tjentište.
Dogovor smo završili na brzaka. Krećemo sutra navečer. Dogovorena je logistika i podijeljena su zaduženja - tko će preuzeti šator, tko će kupiti prijevozne karte, koliko kupujemo kruha, konzervi i drugih namirnica…
Probajte zamisliti u kakvu smo se avanturu - doslovce preko noći - upustili nas petorica mladića, pa gotovo bih rekao i dječaka. Ja sam sa svoje 22 godine bio najstariji, dok je najmlađi Čangi imao tek 15 godina. I odvažili smo se na put od cca 1.400 km u oba smjera, ne računajući dva dana hoda planinskim stazama po jednom od najpustijih i najsurovijih - ali i najljepših - terena u bivšoj državi.
VLAKOM ZAGREB - SARAJEVO - USTIPRAČA - FOČA
Na večer 29. travnja ukrcali smo se u izvanredni brzi vlak Zagreb - Sarajevo. Bio je sastavljen od posuđenih vagona DB i to onih za lokalni promet s tri osovine. Dakle, njemačka varijanta naših Baat. Unatoč ne baš udobnim sjedištima i popriličnoj gužvi uspjeli smo malo ubiti oko. Uostalom, navikli smo naspavati se i u puno gorim uvjetima.
Po jutarnjem dolasku u Sarajevo - sjećam se da je bio lijep dan - odmah smo se uputili na obližnji kolodvor uskotračne pruge gdje je već bio postavljen vlak za Višegrad. Na čelu vlaka, na moje blago razočaranje, nije bila parnjača već dizelka JŽ 740 (mislim da su bile dvije).
Gotovo cijelo putovanje do Ustiprače bili smo na prozorima, a ja pogotovo. Pa bila bi božja grehota propustiti ovu legendarnu prugu (iako sam se vozio na istoj relaciji i 1968.) koja je prolazila kroz prekrasne krajeve Istočne Bosne. Već pred polazak načičkali smo se na prozore u hodniku vagona i promatrali grad za vrijeme uspona prema Bistriku.
Tu sam zamalo ostao bez oka, kao i moj prijatelj Čangi, a možda bi i gore prošli. Naime, negdje na Grbavici neka klinčadija zabavljala se bacanjem kamenja na vlak (nažalost i danas popularan ''sport''), a jedan kamen prošišao je između naših glava i tresnuo o vrata kupea. Ni danas mi nije jasno kako nije pogodio ni jednoga od nas, zaista smo imali ludu sreću.
Gledali smo s prozora kanjon Miljacke, Pale i planinu Romaniju, a zatim je pruga prešla najvišu kotu i počeli smo se spuštati prema Stambulčiću i dolini rijeke Prače. Tu rijeka pravi kanjon kroz koji prolazi trasa pruge. U kolodvoru Banja Stijena, koji je bio praktično usječen u kanjon, čekali smo križanje s putničkim vlakom iz suprotnog smjera koji su vukle dvije parnjače (različitig tipa, mislim JŽ 83 i JŽ 85).
U Ustiprači smo presjeli na vlak za Foču. Trasa ove pruge išla je obalom Drine i nije mi se činila tako atraktivnom kao dio od Sarajeva do Ustiprače. U Foču smo stigli rano popodne i doživjeli prvu nepriliku. Cilj nam je bio Šćepan Polje, do kojeg cestom ima 23 km, ali nas nisu pustili u autobus jer je već bio prepun. A idući vozi sutradan ujutro. I što sad?
Ako smo željeli ostvariti vremenski plan, a jesmo, morali smo idućeg jutra - i to rano - krenuti na uspon iz Šćepan Polja na Vučevo. Ništa drugo nije dolazilo u obzir. Stoga smo se uputili pješice cestom, pa kad stignemo - stignemo. Cesta je bila makadamska, a promet vrlo slab. Već se bilo smračilo kad se pojavio spas - ljubazni čovjek u ruskom džipu GAZ 69, koji nas je odvezao do Šćepan Polja.
Tu smo, usred ničega osim nekoliko seoskih kuća, morali prenoćiti. Pokucali smo na vrata jedne kuće u kojoj je gorjelo svjetlo, kako bi zamolili da u dvorištu podignemo šator. Nismo imali volje po mraku tražiti prikladni teren u potpunoj divljini. Baba koja nam je otvorila vrata očito je imala smisla za biznis jer nas je pozvala u kuću, udomila nas na drvenom podu neke sobe gdje je već spavao muški lik (koji je cijelu noć kašljao kao tuberan) i sve to nam još i naplatila, doduše neki simbolični iznos. A mi smo bili zadovoljni što smo se koliko-toliko naspavali i što nismo pokupili buhe.
Buđenje u Šćepan Polju:

VUČEVO, HADŽIĆA RAVAN I DRAGOŠ SEDLO
Za početak nekoliko zemljopisnih podataka. Šćepan Polje je malo naselje u Crnoj Gori, neposredno uz granicu BiH (danas je tamo granični prijelaz). Kod Šćepan Polja sastaju se rijeke Piva i Tara, koje - sjedinjene - dalje čine tok rijeke Drine. Od Šćepan Polja vodi pješačka staza na Vučevo, koju koriste samo pastiri, planinari i poneki luđak poput nas petorice.
Vučevo je planinski plato omeđen rijekama Drina, Piva i Sutjeska, te planinskim masivom Maglića. Nad rijekama tvori kanjone visine 1.000 - 1.200 m. To veliko područje nema stalnih naselja, već samo takozvane katune (privremena naselja za pastire). Vučevo je, osim ljetnjih mjeseci, uglavnom pokriveno maglom i oblacima gdje se čuje samo zavijanje vukova, pa je po tome dobilo i ime.
Iznad Šćepan Polja, s lijeve obale Pive, uzdiže se golema klisura uz koju vodi cik-cak staza na Vučevo. Prosječno vrijeme za penjanje na planinski plato je oko 6 sati, a nama je trebalo oko 8 sati.
Prelazak preko visećeg mosta na Pivi:

Rano ujutro 1. svibnja krenuli smo na najteži dio naših putešestvija - uspon na Vučevo. Prešli smo preko visećeg mosta iznad Pive i zaputili se uzbrdo. Gro i ja poznavali smo stazu i znali smo kakvo iskušenje nas čeka, Pap i Pedro su strpljivo išli za nama, a jedino je najmlađi Čangi počeo kukati: - A u qrac, zakaj nisam ostal u Zagrebu!? Bilo bi mi bolje da sam otišel na sudar! - I tome slično i tako nekoliko sati…
Dragi moj, kasno ti je za kajanje. Zbog Čangija se uspon malo oduljio, ali smo se na plato Vučeva popeli u pristojno vrijeme. Gore, na rubu kanjona, mogli smo uživati u prekrasnom pogledu na planine Ljubišnja, Bioč, Maglić i Volujak. Negdje oko katuna Koritnik naišli smo na ''rasputnicu'', pa smo se Gro i ja (jedini koji smo već prolazili ovuda 1968.) stali nadmudrivati treba li ići lijevo ili desno jer nije bilo nikakvog putokaza. Prihvatili smo njegov prijedlog i to se pokazalo dobrim izborom.
Već je bio sumrak i počeli smo razmišljati gdje bi razapeli šator, kad se pred nama ukazao planinarski dom na lokaciji zvanoj Hadžića Ravan. Šator je šator no krevet je krevet, pa smo odlučili pokucati na vrata. Iznutra nam se javilo veselo društvo nekih planinara iz Foče, koji su nas pozvali da uđemo i to kroz prozor jer su vrata bila zaključana. I tako smo prespavali još jednu noć u relativno udobnom smještaju.
Idućeg dana kretali smo se lagano i opušteno kroz Vučevo prema Tjentištu. Za vrijeme hoda znali smo se istodobno susresti s tri godišnja doba: zimom (ostaci snijega), proljećem (visibabe na metar-dva od snijega) i ljetom (hodali smo u košuljama zavrnutih rukava). No planinska klima je varljiva, pa smo morali svaki čas mijenjati odjeću. Oblačili smo se i svlačili prema potrebi, stavljali na sebe ili skidali šatorska krila, pržili se na suncu ili se pokrivali pred naglim pljuskom snijega.
Dragoš-sedlo je lokacija neposredno iznad doline Sutjeske, odakle se pruža fantastičan pogled na prašumu Perućica i slap istoimene rječice. Ujedno se pruža pogled i na Tjentište, krajnje odredište našeg putovanja. Već izdaleka tj. odozgora vidjeli smo da u Tjentištu i oko njega vlada gužva. Ljude nismo mogli vidjeti, ali smo uočili gomilu autobusa. Bila je to karavana mladih iz općine Novo Sarajevo, s kojom će nas sudbina neočekivano udružiti.
U Tjentište smo se spustili stazom kroz šumu Ravno Borje, praćeni izmjenom sunca, kiše i povremenih pljuskova snijega.
Tri slike s Vučeva:


