Evo da nastavim...
Stigao sam u Zavidoviće i parkirao auto na parking pored željezničke stanice, gledajući da bude na vidnom mjestu... za svaki slučaj. Mogao sam zamoliti kolege da parkiram pred ured, ali sam odustao iz nekih i meni neobjašnjivih razloga.
Ovde sam ga uparkirao, a fotka je od navečer, ali radi atmosvere postavljam je odmah...
Tek navečer sam se sjetio da ga fotkam. Zašto? Trebalo je kupiti kartu, a naišao je i neki teretni za slikati, te slikati objekte, a narod posmatra, posmatra... a ja se osjećam kao uhvaćeni na djelu...neki znaju za taj osjećaj
Brojčanik je pokazao da sam prešao 92 km. A da sam išao direktno autom trebao bih preći 140 km. Ovako mi ostaje još 130 km, ali vozom. Jesam napravio kombinaciju, nema šta!
Nisam se pokajao, čak bih isto ponovo napravio bez razmišljanja! Vidio sam mnoge stvari koje su me interesovale, uživo, u mojoj firmi i oko nje... U principu, stanje je bolje nego što sam zamišljao, ali ima i nekih, bože sačuvaj...
Nisam kartu ni kupio, spremao sam se zaključati auto, uzeti neke stvari, kada je naišao teretnjak sa sarajevske strane. Vozio je neke cisterne. Vidim Birač- znači Zvornik, tamo pokraj mene... Jadno sam okinuo, ali se broji
Susret sa vozovima koje voze elektre, kontaktna mreža, meni je doživljaj sam po sebi, isto kao i slikanje ćire u Banovićima. Ipak sam ja čitav život gledao i radio sa dizelkama. Zato sam bio vidno uzbuđen, ali i radoznao...
Počesto će na ovom putu u meni proraditi profesionalni željezničar...Čini mi se da otpravnik i nije izašao dokle je trebao...
