Dečki su prešli most i skrenuli desno, nizvodno, tražeći lokaciju za smještaj.
Ja sam ostao na mostu kao opčinjen! Ignorisao sam njihove pozive. Sve ono što sam čitao o ovoj pruzi i rijeci mi je tutnjalo glavom...Činilo mi se da vidim parnjaču i vagone kako prelaze ovaj most :shock: . Puno sam slikao i tek tada se stvorila odluka za ovaj putopis...
Nešto o ovoj pruzi, tekst Nenada, hvala!
Polednje godine 19.vijeka,bogati Jevreji,Moric Ajsler iz Čehoslovačke, njemački industrijalac Luis Ortlib,i austrijski kapitalista Fric Regenštrajf instalirali su u Zavidovićima pilanu na parni pogon,sa 26 švedskih gatera pod nazivom ''Bosanska šumska industrija Ajsler i Ortlib'' (Eissler i Ortlijeb). Pilana je sa uloženih šest miliona zlatnih kruna predstavljala najsavremenije i najveće industrijsko postrojenje za preradu drveta u Evropi.
U proljeće,1900. počinje gradnja 118 kilometara duge šumske željezničke pruge uzanog kolosijeka Zavidovići-Olovo-Kusače. U dogovoru između pomenutog šumsko-industrijskog preduzeća i države,od 5.maja 1899.godine izgradnju pruge je finansirala Zemaljska vlada,a pilana je za njeno korištenje plaćala utvrđenu godišnju zakupninu.
Trasa buduće ''štreke'' krenula je od pilane,sa lijeve obale rijeke Bosne,pa je odmah u početku trebalo podići veliki drveni most između Ćumurane i Švapskog Sela,danas Novog Naselja.(To je onaj most sa slike tri na pocetku topika.On je srusen I umesto njega danas stoji betonski)
Početna,tzv.teretna željeznička stanica nazvana je ZOK,što je,u stvari,skraćenica za naziv pruge Zavidovići-Olovo-Kusače. Prva četiri kilometra probijana su lijevom stranom od ušća rijeke Krivaje,a onda je pomoću čeličnog mosta premoštena voda i trasa kod sela Skroze premještena na desnu obalu.(Ovaj most postoji i danas i u funkcijije za cestovni saobracaj ).
Uskotračna erarska pruga,široka 76 centimetara,završena je za nepune dvije godine,zahvaljujući radnom elanu lokalnog stanovništva,koje je u ovom poduhvatu prepoznalo ekonomski prosperitet. Kroz Vozuću su postavljene tračnice u ljeto,1901. Iste godine,na Starom Stogu je napravljen odvojak prema Oštriću.
Godine 1902. uspostavljene su i sazidane željezničke stanice (štacije) u Stogu ( 19. kilometar), na Kućancu (26.kilometar) i u Ribnici(31.kilometar). Stanica na Kućancu,ispod Vukovina,nazvana je Vozuća,po istoimenom naselju na suprotnoj strani rijeke. U Ribnici je,u blizini štacije podignuta manja pilana sa tvornicom impregniranog drveta. (Stanicna zgrada u Stogu postoji danas,ali je u rusevnom stanju,dok je na mjesto one u Vozuci izgradjena ”Bacina kafana”).
Dovršetkom glavnog kolosjeka,nabavkom 280 teretnih,22 putnička vagona,te izgradnjom još 115 kilometara sporednih (krilnih) pruga uz vodotoke Krivajinog sliva,stvoreni su uslovi za brz i jeftin transport odsječenih trupaca,radne snage i putnika. U prvih osam poslovnih godina iz njemačkih fabrika ''Kraus'' i ''Mafej'',kupljeno je ukupno osamnaest lokomotiva na parni pogon. Neke od njih su u knjigama zavedene kao ''Zvijezda'' ,''Žep'',''Han Pijesak'', ''Krivaja'', ''Trstionica'', ''Duboštica'', ''Stupčanica'', ''Perfekt'', ''Olovo'', 'Pikolo'' ''Bosna'' i ''Forverc''. One su,dimeći niz Krivaju,godišnje do pilanskih gatera dovozile,dugim kompozicijama truck-vagona,oko 350.000 kubika sječivog etata. Svakodnevno pet teretnih vozova sa po 200 kubika četinarske oblovine. Za četrnaest godina blizu pet miliona kubika balvana. (O ovim lokomotivama,sa fotografijama, sam pisao u monografiji “Energetika u Krivaji”.
Pruga je,zbog predstojećeg rata,1913.godine produžena do Žepe,tako da je njena ukupna dužina tada iznosila 133 kilometra.
Otežani uslovi rada i poskupljenje osnovnih životnih namirnica bili su razlog štrajka oko 300 željezničara i namještenika pruge Zavidovići-Olovo, 4.oktobra 1926.godine.
Međutim,zbog privredne recesije i svjetske ekonomske krize, rivaliteta sa "Šipadom",zakulisnih političkih igara,i učestalih radničkih štrajkova, ''Krivaja'' gubi tržište za rezanu građu. Austrijanac Fric Regenštraf, te potomci njenih utemeljivača,Alfred Ajsler i Ričard fon Ortlib,sada poslovni rukovodioci-akcionari,uspjeli su iz Firme izvući uloženi dio,opljačkati je,i pobjeći. Zavidovićka pilana postaje nelikvidna,raskida sve ugovore o sječi i prorezu drveta,a 1930. poptpuno obustavlja proizvodnju. U proljeće 1934.godine odlazi pod stečaj. Za stečajnog upravnika,na četiri godine,imenovan je doctor Branko Stakić,advokat iz Vozuce.
Eksploatacija šume u slivu Krivajinih pritoka praktično je obustavljena punih sedam godina,što se odrazilo na životni standard stanovništva. Željeznica dolinom Krivaje je funkcionisala samo za potrebe javnog (putničkog) saobraćaja.
Ukidanjem glavne uskotračne pruge uz Krivaju,1972.godine,zbog dotrajalosti, sporog prevoza i nerentabilnosti,mnogi željeznički radnici su poslati u mirovinu. Ozbiljni,crno uniformisani likovi,sa kapama i fenjerima (ili karabitnjačama) u ruci prestali su noću silazili prema pruzi. Radnici narod sa zavežljajima više nisu žurili ka štreki da stignu na "lokal" (jutarnji voz),na "putnički" (prolazio nešto iza podneva) i večernji "prijevoz"(kretao iz Vozuće oko pola sedam).
Nakon 7o godina korištenja oporena je uskotračna pruga,a po njenoj trasi izgrađen asvaltni put. Dio željezničara preraspoređen je na 18 kilometara dug industrijski kolosijek u okviru preduzeća''Krivaja'',dio otišao na široki kolosijek,a dio prekvalifikovan.
…Postepeno su iz upotrebe,a potom i iz sjećanja,izbačeni željeznički termini:klasa, štreka, glajz, bremza, kloc,bimba, terezina, skretnica, partijaši,zglajzati, ''ge'' vagon,jota i konjara(vagoni za prevoz stoke);kao i nazivi vozova: teretnjak, petak,devetak,dvaneska i večernji.
Poslednju putničku kartu kupio je,upotrijebio i sačuvao za uspomenu Đoko Simić sa Bara. Ugostitelj Branko Pejanović zadržao je vagon pred svojom kafanom ''Kod Baće'',dok je parna lokomotiva''Kusače'' kao vrijedan muzejski eksponat trajno smještena pored ''Krivajine'' vile u Zavidovićima. Jedna lokomotiva je u domu penzionisanog mašinovođe Jevte Petrovića,zvanog Ranđija, iz Vukovina. Dizelka,majstorski sačinjena od drveta,kao uspomena na šine i pragove.
Nakon porenja uskotračnog kolosijeka,šljive požegače u dolini Krivaje nisu rađale kao ranije. Ali,uspomena na ''garavu mašinu'' i ''putničku klasu''dugo je živjela u narodu,zahvaljujući prije svega tužnoj deseteračkoj pjesmi ''Oproštaj od ćire'',koju je uz gusle ispjevao Stojko Blašković. Ovu pjesmu naucili su kao himnu i oni koji nisu znali napisati slovo. Evo nekoliko stihova: ''Podigoše šine i pragove,zametoše ćirine tragove. Švajs-aparat isječe vagone, pa nam valja pješačiti,bone...''
Još jedna slika mosta sa suprotne strane, od Olova
Željezna rešetkasta konstrukcija mosta, njegov krov, je malo preuređena, kako možete i vidjeti, tj, odsječena je rešetkasta konstrukcija "krova" mosta. To je nekada bio pravi željeznički most, izgledao je slično kao ovaj,ali bez lučne izvedbe u gornjem dijelu:
Fotka mosta na četvrtom km ZOK-a u selu Stavci, kod Zavidovića.
Evo razloga zbog čega je taj krov odsječen, te postavljen u manjem obimu na većoj visini: Zbog prolaza visokih kamiona sa trupcima :? !
Nekadašnji putnik u vozu za Olovo bi sa mosta imao ovakav pogled uzvodno
A ovako nizvodno...Dečki rafting kluba na obuci, neko sa kamerom ih snima, kao i ja. To iz ćire nisu prije viđali :?
Nastavit ću sutra, pozdrav...
